Tekst: Msgr. Stjepan Željko Biletić

Dragi prijatelji, od srca vas pozdravljam i zahvaljujem vam što želite odvojiti malo vremena i poslušati pjesme koje je snimio zbor Hrvatske Katoličke Misije u Stockholmu. Vjerujem da ste i vi ove pjesme, osim jedne koja je sasvim nova i sami pjevali, pjevušili ili svirali i da su i vama, kao i nama prirasle srcu. Ovaj nosač zvuka nema želju biti bolji od drugih, a najmanje biti najbolji. Nastao je iz drugog razloga. Njime smo željeli zaustaviti vrijeme, zabilježiti trenutak, koji će zahvaljujući modernoj tehnici, još dugo moći odzvanjati u našim srcima.

Željeli smo zaustaviti trenutak u životu hrvatske katoličke zajednice, koja se u Stockholmu i susjednim gradovima organizirano okuplja i živi već 33 godine. Ove su pjesme, uz mnoge druge na vjeronauku, na nedjeljnjim misama ili drugim prigodama liječile naše ranjene duše, koje su tražile istinu, misao i odgovor na mnoga pitanja. Ove su pjesme svojim riječima i melodijama bile mostovi preko kojih se božja riječ slijevala kao odgovor i utjeha u naše umorne duše, ranjena srca i rastrgani život, koji nas je ponekad i više zarobljavao i mučio, nego što nas je izvodio na perivoje radosti.

Ove pjesme, ujedno su izraz naše ljubavi i zavhalnosti dobrom Bogu. Molitva dobrom Ocu da svojim prstom ljubavi ispiše riječi utjehe u naše osamljene, nemirne i na trenutak očajne duše, koje često pokriva zemaljski prah ove turobne doline, a koji se pojavljuje u obliku životnih briga, nemira i lutanja i tako sakriva božju sliku u nama. Naši glasovi, praćeni glazbom, znak su i potvrda da se već godinama raseljeni Hrvati u ovom gradu okupljaju oko Isusove riječi, njome se hrane i tako odašilju poruku i sebi i drugima. – Neka mi se za nepce zalijepi jezik moj, ako tebe Gospodine ikada zaboravim.

Nadamo se da ovaj nosač zvuka neće samo ostati uspomena na jedan trenutak, osamljeni svjedok što je i kako je nekad bilo i da u budućnosti neće pjevati tužnu pjesmu, s još tužnijom porukom: bila jednom vjera, nada i ljubav jedna. U ovaj smo nosač zvuka ugradili sve svoje znanje, umijeće i sposobnosti, ali ono što mu daje najveću vrijednost i na što smo ponosni, činjenica je da smo u njega ugradili i svu svoju ljubav, poštovanje i zahvalnost prema onomu, koji je sama Ljubav, koji jedini može na ispravan način zadovoljiti i razveseliti ljudsko srce. A ljubav ima svoja neobična pravila, kao što nas libanonski književnik Kahlil Gibran poučava:

“Kad te ljubav zove, slijedi je,
Premda su joj putovi tvrdi i strmi.
A kad vas krila njena ponesu, predajte joj se,
Premda vas mač skriven u njezinim perima može raniti.
A kad vam govori, vjerujte joj,
Premda njezin glas može razdrmati vaše snove kao što sjeverac pustoši perivoj.
* * *
Jer kao što vas ljubav kruni, tako će vas i razapeti.
Jer koliko vam pomaže da rastete, tiliko vas i potkresava…
Ona vas mlati da bi vas razgolitila…
Ona vas melje dok ne pobijelite.
Ona vas mijesi dok gipki ne budete,
A onda vas stavlja na svoj sveti oganj, da postanete sveti kruh za Božji sveti pir…
Ljubav ne daje ništa osim sebe i ne uzima ništa osim sebe.”

Tijekom nastajanja ovog nosača zvuka, jedna je misao bila odlučujuća i ona nas je hrabrila, kad smo bili u napasti da odustanemo. Jabuka ubrana u vlastitom vrtu, iako je malena, crvljiva i neprivlačna, ukusnija je od one lijepe, velike i crvene, kupljene na tržnici.

Na kraju se želim zahvaliti svima koji su na bilo koji način sudjelovali u ovom radu, a vama dragi slušatelji zaželjeti ugdne trenutke uz našu glazbu.